Prije nego sam krenija na ovaj put već sam posla Mladena u onu stvar, jer mi je palo na pamet da ću mu morat nešto napisat kad se vratim…a kad sam se vratija u istu stvar sam posla sam sebe jer sam na to i prista….
Uvod prije uvoda…
Kada sam 2008. godine najavio svojoj ekipi s malog nogometa da ću jednog dana i to vrlo brzo istrčati New York maraton dočekan sam s očekivanim posprdnim osmijehom. Jer da netko tko je na terenu igrao 10-tku može takvo nešto napraviti ravno je tezi da neki naš nogometni klub postane prvak Europe…
Možda sam tada jedini ja sam sebi to vjerovao…iako ne do kraja. Bila je to godina oproštaja s jednim svijetom kojem, s ovog kuta gledanja, nisam ni pripadao i godina ulaska u nešto što nije imperativ i inercija uvjetovana okolinom već nešto što je novo, neistraženo i čemu se prilazi s guštom i adrenalinom..
U narednih 5 godina, uz tisuće pretrčanih, isplivanih i odvoženih kilometara, odrađenih polu i punih maratona, raznoraznih triatlona, te nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja prijave stigao je mail od New York Road Runnersa u kojem je konačno pisalo: IN!
GRAD VJETRA
Amsterdam je bio usputna stanica, sjecište zračnih puteva iz cijelog Svijeta gdje avioni i ako promaše pistu nema velikog zla, jer je ionako sve ravno. Valjda je stoga i Croatia Airlines svoje sada već daleko popularne Dash-eve ostavila samo za tu destinaciju. Nismo sletili na nos, iako smo se nadali ponekom popustu ili refundu u tom slučaju….Transfer dosta brz i ukrcaj na Jumbo Jet, Boeing 747 KLM-a kojeg je nedavno kupio Air France za nekoć najveći aerodrom na Svijetu, O’Hare u Chicagu.
6.779 km ili dijeljeno 1,609 milja, pokazao je tracker na početku i počeo se smanjivati uz brzinu leta od 930-940 km/h. Predviđeno vrijeme dolaska u 14.20 sugeriralo je da ćemo taj dan ručati više od jednog puta, te da će spavanje trajati znatno kraće. Putem odgledan direktan prijenos spašavanja Svijeta od strane Daniela Craiga, sljedovi hrane kao na piru, te konstantno gledanje prema vratima da li su zatvorena jer je u avionu bilo prehladno….
Na aerodromu su nas dočekali Kolegini rođaci kod kojih smo bili smješteni za vrijeme našeg boravka u Chicagu…kvart blizu downtown-a, ne možeš se izgubiti ni da hoćeš…imaš orijentir najveću zgradu u gradu, a sve ulice i svi blokovi pravokutni….
Najbolji plan je kad nemaš plana, a dogode se spontano i usput neke super stvari…Danima prije smo jedino znali da bi voljeli otići pogledat Bullse, ali ni po jednoj liniji nam nije uspjevalo pronaći karte….Na kraju se ispostavilo da nam nikakva veza nije ni trebala…ulaznice smo kupili na dan utakmice, 15 minuta nakon početka utakmice, na službenoj blagajni, po cijeni od 20 $….
Chicago Bulls – Milwaukee Bucks, sama imena po sebi govore sve. Utakmica predsezone s oporavljenom zvijezdom Bullsa Derrickom Roseom u glavnoj ulozi i korisnoj informaciji koja se vrtila na reklamnim panoima da je koncert Bon Jovija za dva dana, a dan prije našeg odlaska dalje…“Ma nema karata 100%“…prva pomisao je bila koja je gasila želju da se ode i na to…Međutim…..Na sreću se po tko zna koji put pokazalo da je pretpostavka majka svih zaj….jer je na dan koncerta još uvijek ostalo 271 karta od cca 25.000…. požurio sam u obližnji StubHub kupiti kartu. Valjda se potrefilo da nam je u svim ovim gradovima koji broje više milijunsku populaciju sve bilo preko ceste pa tako i ovaj dućan. Tamo sam naišao na jednu od klasičnih bjelosvjetskih zamki….nisam mogao kupiti kartu ni na euro mastercard ni u kešu…nego mi je, moram reći vrlo uljudni, prodavač objasnio način kako to napraviti s njegovim kolegom iz centrale….u kasnije 10-minutnom telefonskom razgovoru….i cijenu razgovora pravu sitnicu….
Kolegu nisam uspio nagovoriti na Bon Jovija…on ipak nije jedan od onih što nose uske gaćice po Marjanu…pa sam na kraju otišao sam…Bad Medicine, Keep The Faith…i sve ostalo odavno čuto i ćutano vratilo me u vremena kad se Bon Jovi slušao puno parom, vrijeme albuma „Blaze Of Glory“ čiju naslovnu pjesmu nažalost tu večer nije otpjevao.
Vižitali smo Skydeck ili Willis Tower ili Sears Tower kako je nekoć najveća zgrada na Svijetu, a danas najveća zgrada zapadne hemisfere sa 107 katova, mijenjala ime ovisno o vlasniku….Pogled na cijeli grad i veliki dio okolice, te stajanje na staklu na visini od cca 350 metara u pozi za koju imate osjećaj da lebdite…
Znate li da je u Chicagu najstarija pizzerija na Svijetu (tako kažu)? Pizzerija „Uno“ iz 1946. godine gdje je pizza nešto potpuno drugo od onog što mi smatramo pod tim pojmom. Doslovno, hrana za sirotinju, napravljena od ostataka hrane. Ali napravljena vrlo ukusno i zakusno…od jedne pizze promjera kao naša standardna mala pizza najedu se dvojica odraslih ljudi ne računajući predsjednike nekih klubova u Splitu i okolici…
Od Aquarijuma „Shedd“ u koji su 30-tih godina 20.stoljeća milijuni litara vode s Floride dovoženi vlakovima da bi se mogla napraviti staništa za morske životinje, očekivao sam ipak više. Morski psi su kroz staklo djelovali veličine kuhinjskog stola, a uživo vjerovatno i dvostruko manji, a glavne atrakcije, dvorana s meduzama i show sa dupinima nisu me posebno impresionirali…
Odradili smo i posljednji trening dužine na 0 stupnjeva i vjetar koji je ledio krv u žilama i zbog kojeg se Chicago s pravom zove „The Windy City“ jer se u njemu često događa simbioza dvije stvari: mješanja dviju fronti, kontinentalne i jezera Michigan, Bernoulijevog principa strujanja zraka kroz prolaze, mostove…. 21,5 km otrčan između monstruzonih nebodera, te uz jezero kroz park u spomen na vatrogasce koji su poginuli spašavajući Chicago od najvećeg požara u povijesti koji je uništio 90 % grada…
Naišli smo i na Vegetu, Janu, Podravku, Cedevitu…“izopćene“ u velikim supermarketima kao „hrana iz Svijeta“. Spremili smo našim domaćinima pečeni rumpsteak sa šparogama i gljivama, probali smo i prvo triatlonsko pivo: „Fat Tire“…
Zadnji dan smo saznali i da nam je stan s druge strane ulice i od „znamenite“ ordinacije Harpos Studio gdje doktorica Winfrey prima svoje „pacijente“ …
U POTRAZI ZA H-om
Dugo su trajali pregovori i nagovori…da li Toronto, Cuba ili Miami…Cuba je prva otpala zbog natrpanosti itinerara i relativno povećanih troškova puta, a Toronto je ugasilo vrime koje su najavljivali. Snijeg i nula stupnjeva ili kupanje na +30 na jugu Floride…se pretvorilo u retoriku…
Let Chicago-Charlotte-Miami uz veselog, debelog, vremešnog stjuarda s flekom od brudeta ili bakalara na puloveru, te ledom koji je padao s krova aviona direktno u moj sok od poma…učinio se kraćim nego što je uistinu bio…
Miami, odnosno Miami Beach, odnosno South Beach i smještaj kod ruskinje Anastasye za koju nismo doduše vjerovali ni da postoji dok je Kolega nije slučajno sreo ispred zgrade u kojoj je bio apartman, a njen prijatelj Tunižanin nas je dočekao na dolasku…..
Apartman 5 minuta pješke od plaže, 5 minuta od Ocean’s Drive-a i svega drugog što valja…
Odradio se i jedan trening…po dijametralnim uvjetima od čikaških, velika vrućina, težak zrak, i većina od 13 kilometara otrčanih po pijesku…
Prvo kupanje u Atlantiku ostalo je zabilježeno kamerom, no i tragom meduze na rebrima…veliki valovi i tzv. ripcurrent prolazi na sprudovima podigli su žutu zastavu na South Beachu…Kraj 10.mjeseca je kod njih low season iako su temperature još uvijek iznad 30 stupnjeva, no valjda je to vrijeme s dosta vjetra koji mijenja i tlak zraka i okus mora….
Par tehničkih detalja onako u stilu iznenađenja kao dijete kad dobije novu igračku pa mu za dan-dva postane normalna i pomalo dosadna: U Floridi nijedno auto nema registraciju s prednje strane, općenito u Americi 90 % auta je veće od najvećeg europskog auta, 99,99 % auta su automatici jer oni drukčije ne znaju voziti…na raskrižjima ukoliko nema semafora sa svih strana piše STOP i vrijedi pravilo desne strane…na nijedno crveno svjetlo pješaci ne moraju stati….sva vanjska vrata od stana imaju dvije brave, a unutarnja nijednu…WC nemaju vodokotliće ni četke, sve cijene u kafićima, restoranima, butizima su bez poreza pa kad dođete na kasu morate platiti još 6-7 % više nego što piše na polici…mlijeko i mliječni proizvodi skuplji nego u HR, ostala hrana dosta jeftnija, roba jefitnija 3-4 puta nego u HR, restorani i kafići skuplji 3-4 puta nego u HR…svi se pale na „organic food“ i na masu proizvoda stoji ta etiketa…no upućeni mi tvrde da malo toga ima veze s organskim…znate li da ćete u Miamiju prije čuti hrvatski ili srpski nego engleski? O španjolskom da ne govorim…
Kako je Miami površinski rasprostranjen, a po broju stanovnika navodno ne baš i napućen, te nema Metro, iznajmljivanje auta je jedina razumna opcija. Chevrolet Impala bio je više nego ekonimičan…
Ispunivši kvotu posjeta akvarijima otpao nam je iz kombinacije Sea World u Orlandu, te smo se odlučili prokrstariti autom do samog juga Sjedinjenih Država, do kojeg se dođe preko 250 kilometara mostova, nasipa i krokodilskih prijelaza. Key West, 90 milja udaljen od zabranjene Cube, najjužnija kopnena točka SAD-a, poprište plaža od bijelog pijeska, te fantasy festa za golaće svih naroda, narodnosti, rasa i spolova (tamo nisu očito bila samo dva). Uvjeta su dva…morate imati više od 60 godina i ne smijete imati sram…
Veliki broj kuća je duž ceste građen na stupovima, zaključili smo iz predostrožnosti zbog poplava, a i nepozvanih četvernožnih posjetitelja. Sandale Outleti duž Morske autoceste su bili samo sve ne to. Privuku te velikim natpisima 3 za 10, a unutra ničeg za kupit, a još manje jeftinog. Jedino na što smo pozitivno tu naletili je jedna obitelj iz ovih krajeva koja je odmah svojim ulaskom u dućan i pojavom odala svoje korijene…“Probaj te druge japanke…“..je samo bila potvrda.
U „Cubi 1957.“ pijat zapečene govedine pokrivene kapulom, uz prilog rižu na bijelo i crnim fažol čini se vrlo jednostavnim….ali je jedna od najskupljih i najtraženijih kubanskih specijaliteta na Lincoln aveniji preplavljenu kubanskim, meksičkim i talijanskim restoranima…
Oduvijek sam bio fasciniran divljinom i prostranstvima močvara Evergladesa. Čak me sama pomisao na posjet tog nacionalnog parka nije ostavljala ravnodušnim jer sam očekivao u najmanju ruku da će nam se krokodili i zmije usputno penjati na brod…No, ostao sam prilično razočaran i zatečen. Vodič, ujedno kapetan i kormilar je non stop blebetao o okolnom drveću tako da sam ja „isključio zvučnike“ ubrzo nakon polaska, a sjećam se samo da mu je svaka druga riječ bila Mangros. Sami gmazovi su tu bili kolorita i scenografije radi. Čak sam se s Kolegom okladio da ih je netko baš postavio za turističke i foto potrebe, pa smo uspoređivali slike aligatora koje smo napravili pri odlasku i dolasku ima li kakvih promjena u njihovom stavu.
Bio je to naš zadnji dan na jugu SAD-a, u Sunshine Stateu, državi koja ne poznaje zimu…
Sljedeći dan bilo je ustajanje u 5.30, predostrožnosti radi, jer nam je avion za New York, via Charlotte polazio u 8.35, a bojali smo hoćemo li uspjeti odmah pronaći mjesto gdje vratiti rent-a-car….Strah se nije pokazao opravdanim jer smo u 45 min uspjeli: doći od apartmana do aerodroma, vratiti auto, pronaći našu check-in liniju, predati kufere i proći detektore laži i metala…
H.-a ipak nismo sreli…
GLAVNI GRAD SVIJETA
Zašto ga tako zovu i mirita li to?
Kad se sve skupa zbroji i oduzme…odgovor je da limes teži k tome…mada bi trebalo vidjeti malo i Istok, prodiskutirati i sa zagovarateljima tradicionalnog i drevnog…
U oko mi je upala jedna stvar, a to je da svatko gleda isklučivo svoj posao…preneseno i doslovno…i onaj tko želi raditi uvijek će naći načina da u Americi dobro živi…navodno je svaki sedmi stanovnik New Yorka, tj.Manhattan milijunaš….
Vidili smo sve što se treba vidjeti…tj. ja sam vidio, jer Kolega više voli gledati ljude, a ja zgrade….I Rockefeller Center, i Madame Tussaud, i Kip Slobode, i Muzej Prirodne Povijesti, i 9/11 Memorial, i most Brooklyn, i Ujedinjene narode…i nezaobilazni Times Square koji nam je bio udaljen 10 minuta hoda….Trg svjetla nešto manji od polovine naše Rive….
No, najbolje razgledavanje New Yorka, uz vodeni taxi je ipak bilo zadnji dan….jer ono jedino u turističkoj ponudi grada uključuje svih 5 njujorških četvrti: Staten Island – Brooklyn – Quenns – Bronx – Manhattan…
Maraton…
Dan prije maratona je bio težak što se vremena tiče. Pritisak zraka, 23 stupnja, još se i sat vraćao nazad što je mom ionako poremećenom bioritmu, te organizmu koji je u 15 dana doživio nekoliko temperaturnih šokova bila završna otegotna okolnost. Vraćanje sata je bila posebna priča, jer se tamo sat ne vraća kad i nama, zadnju nedjelju u 10. mjesecu, nego prvu u 11.mjesecu, što sam saznao dan prije, sasvim slučajno u jednom gift shopu…No, na kraju se dogodilo da sam sat vratio dva sata unazad, jednom ručno, jednom automatski i da se nisam slučajno probudio usred noći bilo bi „u gusto“ sa stizanjem na trajekt za start…
Big Day…buđenje, play wc s upaljenom funkcijom repeat, spremanje…sve po špagu i uobičajenoj rutini, nervoza je bila manja nego sam mislio pa čak i ovaj gornji repeat nisam koristio više od jednom…
Trebalo je uhvatiti metro, crvenu liniju broj 1 koja je vodila South Ferry-a, trajektnog pristaništa za polazak prema startu maratona na Staten Islandu…Naravno, nisam morao gledati znakove već samo pratiti druge u nadi da oni znaju šta rade i gdje idu…noćne slike Kipa Slobode uz koji je trajekt prošao i brzina kojom je stigao na odredište praćen nekoliko policijskih glisera bile su one sitne stvari kojih se poslije valjda nitko ne bi sjetio usljed svog tog pustog šušura i nervoze…U pristaništu smo poput navijačkih skupina pregledani od glave do pete….mnogobrojnim fizičkim i metalnim detektorima, te na kraju potrpani u autobuse koji su nas odveli do sela…
Sela su bila podijeljenja u nekoliko boja i nekoliko valova….moje je bilo narančasto, val 1…što je značilo da ima dosta dobro polazno vrijeme…..sam start u 9.40 i otvorenost korala od 8.20-8.55…Hladno je bilo, pa sam nove pokretne WC u nekoliko navrata iskoristio i da se ugrijem…
U 9.40 po njihovom, i 15.40 po našem vremenu je krenulo…uz zvuke Frank Sinatrine „New York New York“ i bacanje preostalih dijelova stare odjeće uz cestu….
Prvi kilometar nije trčanje nego slikavanje prelaska Verrazano-Narrows mosta koji veže Staten Island i Brooklyn…uz prisjećanje na priču sa jučerašnje ture brodom da je Verrazano bio jedan od prvih talijana koji je došao u Ameriku te da je na povratku u Europu prema Francuskoj završio u rukama kanibala, pa je tako postao i prva talijanska hrana u Americi…
Planirao sam joggirati, ali kako sam se osjećao smrznuto i lagano krenuo sam na oko 4.40/km…pa dokle ide ide….a išlo je do 27-og kilometra varirajući zbog promjena konfiguracije staze uzbrdo-nizbrdo do mosta Queens-Manhattan na čijom uzbrdici uz jaki vjetar u prsa mi se činilo da trčim u rikverc…pogled na sat 5.50/km više je djelovao na psihu nego na noge….održao sam još neko vrijeme oko 4.50 km, a onda se zadnjih 7-8 km totalno raspao i vukao 5.25-5.30 te ušao u cilj sa zastavom koju sam za vrijeme utrke držao vezanu oko pasa…“3.31.14“, rekao bi jedan naš „veliki vođa“…možeš ti to puno bolje….ali više od imperativa nekog posebnog rezultata na maratonu koji je najteži od svih TOP 6 maratona veselila me je činjenica da sam sa dosta strana za vrijeme utrke mogao čuvati „Ajmo Hrvatska“….da sam obukao dres MK Marjan, vjerovatno bih čuo „Ajmo Brazil“…
Nakon maratona krenulo je postmaratonsko mučenje…..Hostel se nalazio cca 200 metara od cilja maratona, ali po proceduri smo morali šetati još bar kilometar u drugom pravcu, da bi se na kraju vratio u suprotnom pravcu, blokiranom paralelnom cestom…Kolegu nisam vidio u cilju, ni blizu cilja u toj pustoj masi, već sam nakon završetka maratona vidio sms gdje piše da je sve blokirano i da se nije uspio probiti do ograde….
Ušao sam u hostel oko 14.15, i već sam u 15.00 bio spreman za polazak doma….sa jednom torbom više nego pri dolasku, onom najvećom i najtežom za koju nas je strah bilo da će proći na check-inu…Više od maratona iscrpilo me 20 minutno traženje taxija po Broadwayu sa ogromnom prtljagom….I kad nas je već lagano hvatala panika…uspio sam zaustaviti taxi kojemu čak nije bilo upaljen broj na krovu…pristati na njegov flat rate od 80 $ do JFK-a…pozvati Kolegu i uputiti se konačnom odredištu….
Na aerodromu opet „cirkus“….očekivani…prvo sam primio čestitke od jedne naočite dame u najboljim godinama jer je medalja na prsima sugerirala neminovno…u toj pustoj zbunjenosti nisam ni primjetio da i ona ima medalju….te se predstavila kao supruga pilota….
Očekivao sam da će nas sad usljed najnovijeg poznanstva i olakotnih okolnosti umora gledati blagonaklonije na aerodromu kad ono potpuno suprotno…Morali smo se nekako rješiti 4-5 kg stvari iz naših torbi…nešto baciti, nešto popiti, nešto prebaciti u druge torbe da bi svaka posebno težila: za check-in 53 FB, za handbag 26 FB.
Let natrag je trajao kraće, ne samo zato što je New York bliže, nego zato što je i Boeing letio brže. U trenucima i preko 1.150 km/h, brzinom većom od 1Ma. Valjda zato što je baš ta supruga pilota morala ujutro na posao u Amsterdamu…
Amsterdam….čekanje 6 sati……pa pravac Zagreb i jedini avion koji je kasnio od ovih 8 i svih pređenih 15.000 milja…Croatia Airlinesa…
POST FESTUM
I ovo nije sve….to je samo jedan od kratkih flash backova na 15 dana drugog Svijeta, načina života, odnosa među ljudima, vrednovanja stvari i pojava…..
Za kraj jednoznačan odgovor na pitanje koje mi je dosta njih ili vas znalo postaviti: „Koliko to sve košta“?
Zamislite da ste u nedoumici…kupiti auto od 12 ili od 10 kilo eura?
Oba vam se sviđaju, oba isto godište, jednako očuvani, ista kilometraža, oba sve osnovne funkcije što se tiče prijevoza sa mjesta A na mjesto B obavljaju besprijekorno, samo jedan ima bolje felge i 2 friži na sebi manje…
Da li biti rob stvari i komada lima koji stoji na cesti ili izvršitelj vlastite ideje koja ostaje za cijeli život…
Uostalom, i ovom od 12 cijena padne na 10 čim ga se dovede doma…
A koliko bi se tek toga moglo vidjeti da ovo auto s boljim felgama košta…
Skoro sam napisao…vrijedi…25?
Bogatstvo putovanja nije često u doživljenom, kako bi rekao jedan naš poznati alpinist…
nego u tome kako ćete te doživljaje, anedgote i usputne ideje imati nekom prepričati kad se vratite……možda istim onima koji će se u dogledno vrijeme upravo zbog vaše priče odlučiti na isti korak…..umjesto da im životne ideje, vrijeme i novac budu usmjereni na cjelodnevna ispijanja kava, isprazne izlaske, natjecanja u morbidnim i kvazihumorističkim kopipejstiranim dosjetkama na FB, a čija je jedina promjena u životu uspješno prebacivanje na youtube….
Kristijan Sindik
