Dok je još svježe, da napišem nešto o zadnjem trailu, da se ne dogodi kao sa grebeningom, never ending story.
Inicijativa za prvi Bačina trail je krenila od Iris, a meni se odma upalila lampica kako bi Dariu i meni to bija savršen dužinski trening prije halfa u Poreču (85km bicikle i nakon toga 21 km trčanja) i odlučujemo se do Baćine ići sa biciklama.
Par dana su trajali dogovori i odgovori, prijave i odustajanja u zadnji tren, ali konačna ekipa je sastavljena, četiri mušketira, Dario, Siniša, Marin i ja. Autima još dolaze Iris i Jasna sa Irijanom i Denis sa malim Lukom i stvarima. Sastanak i kava ujutro u 7 u Male Kate, stvari ostavljamo da ih Iris donese za nama, lagano penjanje na bicikle i pokret. Put je prošao bez problema i sa jako malo stajanja, tek usputno punjenje vode, odlazak na wc i treća obavezna stvar, slikavanje. Putem u vožnji upoznajemo zanimljive ljude, jedan od njih Talijan koji biciklom obilazi našu obalu (sitija me na našeg Hermana, koji je to obrnuto napravija i iša biciklom po Italiji). Prvo ozbiljno stajanje je bilo nakon 91 km u Drveniku, jer smo se tu dogovorili popit kavu sa ekipom koja stiže s autima. Onda se dogodila jedna zanimljiva stvar zbog koje nisam znala bi li se smijala ili plakala – Iris nije ponila naše stvari koje smo joj ostavili u Male Kate.
Jedini od nas je Dario ima patike i opremu za trčanje jer mu je to ponija brat Denis. Srića u nesrići je da se Iris na brzinu snašla i izorganizirala da nam pošalju stvari autobusom za Ploče, koji bi treba doć malo prije trke, koja je bila predviđena u 16:00 h. Pozdravljamo se sa ekipom, oni nastavljaju autima, a mi imamo još dvadesetak km pedaliranja do odredišta. Dolazimo u Peračko blato oko 13:00 sati, a tu je već popriličan broj ljudi koji se zabavljaju u kupanju, vožnji kajacima, air softu, gradelanju, kuhanju čorbanca…..
Ostavljamo biciklističku opremu i bickle i tražimo di su prijave za trku. Ljudi su naravno u čudu i ne vjeruju da mi stvarno nakon toliko vožnje idemo trčati. Svi,osim Daria, smo u malom problemu jer smo bez stvari koje još nisu stigle autobusom. Ja vrime uglavnom provodim izležavajući se, a muški su odlučili izgradelat nešto za ručak. Marin i Siniša su još neodlučni, dali će uopće trčat,ali Sina zvijer se ipak prijavljuje i nagovara Marina da se prijavi,pa makar izletnički, da razgleda stazu. Autobus kasni, stvari stižu taman prije brifinga, uskačem u dres Mk Marjan, oblačim trekerice i spremna za akciju. Odmjeravam simpatičnu ekipu, 21 muškarac, 17 žena, na facama ne mogu ocjenit koliko su spremni, ima nešto poznatih lica sa prijašnjih trekinga.
Nakon starta, Dario i Bubinjo kao iz topa izbijaju na čelo kolone, za njima jedan nepoznati dečko pa ja. Odma na početku smo napravili popriličan razmak, prvi dio ceste je asfalt i trči se kroz mjesto. Osvrćem se iza sebe, vidim grupicu od 5-6 muškaraca, a žene ni na vidiku. Trčim bez sata, ali osjećam da je brzo,ne želim se iscrpit na brzinu, vruće je i osjećam gradele od ručka, to mi se ne sviđa . Cesta nas vodi kroz polje, dvi zemljane pruge i u sredini trava i kamenje, okolo vinogradi, kupine, smokve. Teren mi se ne sviđa, strah me da krivo ne zagazim, usporavam i puštam da me priđe ta grupica muških i osvrćem se opet iza sebe i nigdi nikog na vidiku. Laganini hopsam kroz polje, sladim se grožđem pored puta i dolazim do K1 točke, tu me dva dečka iz air soft kluba upućuju na novoizgrađenu biciklističku stazu, nastavljam stazom prema točki K2 i dalje nikog oko mene.
Opet se spajamo na cestu koja ide kroz naseljeno mjesto i jako je vruće, tako da je okrjepa sa vodom na K2 točki došla kao naručena. Polijevam se po glavi i ispijam 4 čaše vode.
Nastavljam dalje i opet me put vodi na biciklističku stazu, uživam u pogledu i predivnoj prirodi, osvrćem se oko sebe i ugledam jednu ženu. Dobijem motivaciju, i opet ubrzam tempo trčanja, prolazim pored K3 di me Gss upučuje dalje prema točci K4, koja je super napravljena jer skreće sa kružne staze, ide do odredišta i istim se putem vraća nazad, tako da se mimoiđem i vidim sa svima koji su iza i ispred mene. Čim sam skrenila na tu stazu mimoišla sam se sa Dariom i Bubinjom, a grupica od 5-6 muškaraca više nije grupica, nego pojedinci. Dečko koji je krenio za Dariom, prevario se s tempom i sad je zadnji u toj grupici i prelazim ga. Na povratku sa točke K4 pošto se vraćam istim putem, vidim jednu ženu, pa nakon nje dolazi i druga, pa treća, pa se mimoilazim i sa Sinišom. Nastavljam dalje sama, sa svojim mislima, jer opet sam u velikoj prednosti. Razmišljam o tome kako je ovo moje ludilo počelo, i razmišljam o osobi koja me uvela u triatlon i o tome da biciklu vozim samo pet miseci, a vidi me di sam i šta radim, i razmišljam o tome kako je on moja inspiracija kad mi je najteže i kad bi odustala i kad sam umorna, ali sitim se njega i sve mi je lakše.
Ali kad sam se vratila u stvarnost i pogledala ispred sebe, našla sam se na razrovanom putu i ni više ni manje nego bagerom ispred sebe !?!?
Momentalno se sitim Cetina adventure i gradskog izazova kad smo ja i Dario bili drugi i druga do predzadnje kontrolne točke, i onda smo zadnju točku falili jer sam ja krivo pročitala kartu, završili smo na krivom kraju grada i od trke od 5 km smo napravili trku sa istrčanih bar 10 i završili kao peta,odnosno šesti. Nije bilo puno vrimena za razmišljanje jer sam znala da ove šta su iza mene su iz to kraja i sigurno znaju put, a do kraja ima još kilometar pa sam krenila samo naprid kroz obrasli vinograd, suhu travu do kolina i draču. Srića na mojim dugim nogama, pa samo to sve pregazila i spustila se na pravi put uz obalu jezera, a taj put je bija nagori jer je taman širine stopala, utaban, a okolo visoka trava.
Ja koja se panično bojim zmija, sitila sam se da sam se prije raspitala i da su mi rekli da zmija ima, jer ipak je to močvarno područje, nisam imala kad mislit o tome oću li uganit nogu i kako ću ugazit, dala sam gasa i letila koliko me noge nose. U cilj sam ipak ušla kao prva žena, pređenih skoro 11 km za sat vremena, sve u svemu i nije tako loše. Dario je ostvarija ono šta je reka kad je doša i ukupni je pobjednik, dobija je Bubinja.
Ekipa iza je polako počela dolazit, i onda sam saznala da nisam jedina koja je falila kraj puta, ali ako ne ništa, prošla sam bolje od ostalih i nisam imala krvave i izgrebane noge, uspila sam samo raskrvarit prst na ruci.
Dolazi i Jasna u cilj, Siniša,pa i mali Luka od Daria…..pojavljuje se i Marin, a onda kao šlag na kraju, pojavljuju Iris i Irijana.
Nakon toga je sljedilo proglašenje.
Dario i ja smo dobili diplome i uspomene na prvi Baćina trail, a uz nas i Irijana (10) i Luka (12) su dobili diplome kao najmlađi natjecatelji. Ostali smo se još malo družit sa simpatičnom ekipicom, ukrcali bicikle u auto i krenili autom nazad. Dogodine ponavljamo i toplo preporučujem svim ljubiteljima trčanja, ali i ljubiteljima lipe prirode i uživanja u aktivnostima na otvorenom.
Ana Aljinović
