Obećao sam roman o mojoj pustolovini zvanoj 105 km traila na utrci zvanoj 100 milja Istre. Obećanje je dano još dok sam bio vruć i pod dojmom ove jedinstvene utrke.
Događaj ima svoje 3 inačice, naslovnu utrku od 100 milja (166 km), srednju od 105 km i kao laganu od 65 km. Ovdje možemo shvatiti što je to kontekst, kada usporedimo mojih 105 km u usporedbi sa 166 km to ispada kao da i nije nešto naročito a naročito je i onih kao lakih 65 km jer se utrka odvija po teškom terenu.
E sad, teškom terenu, kako za koga. Za mene koji sam došao „sa ceste“ sa iskustvom 9 maratona i nešto više polumaratona ovo nije lagan teren. Moraš paziti gdje gaziš, klizavo je, ima prepreka, koristiš se štapovima, u biti, ovo je neki drugi sport.
Kako sam se ja našao na startu ove utrke i zašto sam uopće krenuo u ovo zaista je pravo pitanje. Razgovarao sam s nekim ljudima koji su lani bili na ovoj utrci i pričali su mi o sjajnoj organizaciji, zanimao me i ovaj dio Istre kojeg nisam upoznao do sada, želio sam još jednom vidjeti kolike su mi granice a i inače me pucaju neki avanturistički izazovi, naprosto me sram naglas izreći što mi sve pada na pamet.
Ukratko, dogodio se splet povijesnih okolnosti i eto mene na trailu od 105 km!
U Umagu na teniskom stadionu kojeg prvi put vidim uzimam broj i startni paket i prolazim provjeru opreme. Oko mene vidim face kakve viđam i po maratonima, samo ovi su ipak malo ekstremniji. Mršavi likovi, pomalo neuredni, vidiš da im je divljina prirodno okruženje. Petak je, ovi na 100 milja će start imati u 17:00h iz Labina a mi na 105 km u 21:00h iz Lovrana. Njihov autobus ih odvozi u 14:30h a naš će krenuti u 18:30h.
U očekivanju starta jedem i odmaram se i razgledavam teniski stadion. Razmišljam što ponijeti u ruksaku da bude sa mnom cijelo vrijeme a što poslati u vreći koja će me čekati na 55 km u Buzetu. Slušam sugestije iskusnijih i dolazim do odluke da ću koristiti štapove koje mi je posudila Ane iako nemam ni sekundu iskustva s njima. U vreću za Buzet ubacujem nešto rezervne robe, hrane i pića i rezervne patike koje su inače za cestu za razliku onih koje su mi na nogama. Rekli mi neki ako te nažuljaju pa da imaš rezervu.
U utrku ulazim bez iskustva sa ovakvim utrkama a naročito opremom koju ću koristiti. Tjera me samo znatiželja, zapravo želja za upoznavanjem sebe i Istre.
U autobusu srećem ljude sa puno više iskustva, samo slušam što govore i vodim nevezane razgovore jer bi me dodatne sugestije samo zbunile. Drago mi je što izgleda da će vrijeme biti dobro, mjesec je izašao, prolazimo cestom blizu gradića koje ćemo proći ali u suprotnom smjeru i to raznim putićima.
U Lovranu atmosfera posebna, svih skoro 200 ljudi oko mene izgleda kao da su upravo dobili sedmicu na lotu-smješak na licu, blesavi pogled, skakuću, ulaze u kemijski wc i piju nešto!
Meni je iznad glave milijun upitnika, zapravo najmanje se brinem zbog toga hoću li izdržati, više me brine upotreba opreme, jesam li sve ponio, na koju visinu namjestiti štapove.
Malo pred start, razglas diže atmosferu, upalili smo čeone lampe, pokrenuli satove, snimaju nas na sve načine i točno u 21:00h krećemo!
Trčimo ravno uzbrdo prema vrhu Vojak na nešto manje od 1400 m/nm. To što trčimo na početku je zapravo smiješno u kontekstu cijele utrke. To je više bilo zbog ljudi koji nas gledaju. Trčimo pa brzo hodamo cestom pa dolazimo na skale i onda počinje planinarski put. Staza označena zastavicama sa fluorescentnim dodatcima, to mi u početku nije važno jer je puno ljudi oko mene. Većina brzo hoda kao i ja a onda pored nas proleti neki „luđak“. Svako malo sat mi vibrira i govori da sam se popeo još 100m (ovo svako malo treba shvatiti uvjetno!). Koristim se štapovima i vidim koliko je to korisna stvar.
Staza je sve strmija, nema lijevo-desno, čisti pravac uzbrdo. Na nekim mjestima je jako klizavo ili zbog zemlje ili zbog sitnog kamenja. Borim se koliko mogu, hvatam se za stabla, prolaze me očito iskusniji ljudi.
Zrak je sve hladniji ali sam taman obučen, penjanje me dobro zagrijalo. Malo prije vrha izlazimo iz šume i vidimo vrh. Oko nas je trava i veliko kamenje, tu se spajamo sa onima koji su krenuli iz Labina na utrku od 100 milja. Okrećem se i vidim prizor koji ću pamtiti dok sam živ! Iz dva pravca penju se čeone lampe prema vrhu, lijevo svijetli Rijeka i Kvarner, desno cijela Istra i Italija u daljini, mjesec je skoro pun i osvjetljava more. Kako bi tek Nebojša opisao ovaj prizor!
Na vrhu kontrolna točka i idem dalje, dolazim do repetitora i tu je cesta. Krećem nizbrdo cestom, ponovno trčim. U jednom trenutku potpuni mrak, oko mene nikoga, gdje su zastavice? Stajem, osvrćem se, nitko me ne stiže, nisam valjda toliko brz, idem još malo nizbrdo, nešto tu nije u redu! Idem nazad uzbrdo nekih 300m i vidim čeone lampe koje se spuštaju sa ceste meni s desne strane. U sebi vičem sam na sebe: „Budalo, misli, koncentriraj se!“
Spuštam se prvo čak lagano trčkarajući a onda sve sporije. Klizavo je i opasno, oko mene se prorijedio broj ljudi, sada moram dobro paziti na zastavice.
Dolazim do drugog CP-a koji je uz planinarski dom Poklon, registriraju me, ženska koja me zapisuje dočekuje me sa:
-„Pojedi nešto, izgledaš loše!“
Baš ohrabrujuće!
Ekipa od 100 milja se presvlači i jede tople obroke, ja pijem i punim boce, navaljujem na Coca Colu. Na desnoj nozi me muči žulj koji pokušavam riješiti flasterom.
Staza ide dalje, sad je to neki požarni put po kojem se čak da i trčati. Probava mi radi kao luda i ja skrećem sa te ceste obaviti nešto. Čučnem iza stabla a ljudi koji su iza mene svi upere pogled prema meni. Kako li me vide u mraku? A kako me neće vidjeti kada mi svijetli lampa na čelu! Mozak mi je očito u polusnu, nije ni čudo, 3 je ujutro!
Opet sam kraj planinarskog doma (Korita), dočekuju me veseli volonteri. Nakon dvije minute mirovanja počinjem se smrzavati. Jedem i pijem i idem na poljski wc. Valjda me ovaj miks hrane razvalio! Tu saznajem da je neki tip odustao od utrke i spava u domu ko zaklan. Da, baš čudno što netko spava u ovu uru!
Idem dalje stazom, prvo se penjem pa krene spuštanje i to pakleno. Sve je klizavije i mračnije, padam nekoliko puta. Borim se sa stazom, štapove koristim i spašavaju me. Krivo stajem lijevom nogom i sjećam bol u gležnju. Onaj žulj na lijevoj nozi me i dalje muči, polako mi se pojavljuje bol iza desnog koljena.
Opet spust, sve teži i teži, zemlja po kojoj hodam je kao led klizava. Niti ne gledam na sat, pretpostavljam da mi brzina nije veća od 3km/h. Mučim se i borim a onda pored mene svako malo netko proleti i to oni što su na 100 milja! Što to oni znaju a ja ne znam? U tom padanju i borbi čak polako stižem nekoga. Padam još jednom i to na desnu ruku i iz mraka čujem:
-„Are you ok?“
-„Ok!“
A mislim se u sebi kako sam razvaljen, desna ruka na koju sam malo prije nezgodno pao je čitava i minimalno boli.
Nastavljamo razgovor na engleskom o utrci o klizavosti i koji nam je vrag da smo tu di jesmo. Ona inače ide na ovakve utrke ali ne ovolike, ja joj pričam o maratonima i tako to. U društvu je zabavnije i nekako nam lakše prolazi ovaj teški dio i ponovno se nalazimo na normalnijem putu, opet nekom makadamu
Nakon nekog vremena slijedi njeno logično pitanje:
-„You are from?“
-„Split, Croatia“
-„Pa što ne pričamo po naški, ja sam iz Beograda!“
-„Hahaha, pa nema veze, vježbajmo dalje engleski, haha!“
Smijali smo se sebi još barem pola sata i uz to penjali prema sljedećoj točci koja je naravno opet na vrhu planine.
Sljedeće moje pitanje još jednom pokazuje u kojem mi je stanju mozak:
-„Znaš li Tanju?“
-„Haha, pa ko na Svetu ne zna Tanju!?“
Penjemo se prema vrhu (Gomila) i očekujemo svitanje, moja suputnica mi govori da će sigurno odustati na 55 km u Buzetu gdje nas čekaju vreće koje smo poslali. Na Gomili nas zapisuju ljudi koji su uz šator i vani lože vatru, sad je stvarno ozbiljno hladno, hladnoća mi tjera noge dalje.
Na desnoj nozi me ubija žulj na Ahilovoj tetivi a i naprijed na stopalu se nešto događa, ono što me boli iza koljena je sve jače, na bol u lijevom gležnju sam se nekako navikao.
Spuštamo se prema Trsteniku i skidamo čeone lampe, i to je neko olakšanje, ipak je lakše po danjem svjetlu. Ne osjećam pospanost, ako sam je do sada osjećao potpuno je nestala sa svitanjem. Selo je u podnožju, spust je dosta strm ali nije pretežak. Palim mobitel kojeg sam štedio da mi se ne potroši baterija. Vidim da me prate u stopu moji navijači predvođeni Mariom što mi u tom trenutku puno znači.
Zapisuju nas pa navaljujemo na čaj, nutelu i naranče…ponovno wc, taman kada mislimo krenuti, dolaze dvije cure iz BiH. Svi se pitamo hoćemo li stići u limitu do Buzeta, iz njega se mora otići do 10:00h jutros. To je za 3 i po sata a mi se još imamo popeti na Žbevnicu.
Krećemo i nakon nekog vremena pada odluka, ja krećem brže da stignem u limitu, Beograđanka ionako misli odustati u Buzetu. Pratim svoju brzinu na satu, po ravnom mi je brzina između 6 i 7 km/h, na rubu sam trčanja, uzbrdo mi brzina pada na 5km/h. Opet pri vrhu izlazim iz šume i uživam u prizoru. Iako je oblačno vidi se u daljinu na sve strane. Zapisuju me i fotografiraju ljudi na Žbevnici, 7:30h je a oni me upozoravaju da do Buzeta treba hodati dva sata oštrim tempom. Ako mislim stići u limitu moram požuriti!
Prvi dio hodam s oprezom a onda sve više ubrzavam, iako me apsolutno sve boli imam snage, čak počinjem trčati, brzina mi se diže na 8km/h prestižem dvojicu ljudi. Stalno je nizbrdo, očito je da me danje svjetlo razbudilo. Vidim kuće u daljini, spuštam se u mjesto i dolazim do Buzeta, zapravo Svetog Martina koji je u neposrednoj blizini a gdje je kontrolna točka. Na satu je 9:15h, ovo je bilo brže od očekivanog!
Dolazim do svoje vreće i mijenjam majicu, stavljam kratke rukave, mijenjam čarape. Juha i tjestenina, naranče…
Iako mi je nekoliko puta palo na pamet promijeniti obuću, ostajem u istoj obući kao i do sada, mijenjam i pojačavam flastere na žuljevima, ono iza koljena me nesnosno boli ali tu nema pomoći.
Malo poslije 9:30h krećem dalje kroz polje a s lijeve strane na brežuljku se uzdiže stari grad Buzet. Po svemu sudeći, iza mene je teži dio, još „samo“ 50 km i u Umagu sam! Sljedeći limit je doći do 16:00h do Oprtlja ali to mi se čini posve dostižno.
Penjem se uz makadam i koristim maksimalno štapove. Sat mi se nakon nekoliko upozorenja gasi i sada mi ostaje samo mobitel kao orjentir koliko je sati. Od štapova počinjem osjećati nadlaktice ali mi se to u odnosu na bolove u nogama čini zanemarivo.
Usponi se izmjenjuju sa dugim ravnicama uz mala sela i nepregledne livade, oranice i vinograde. Stvarno prekrasno! Malo me brinu oblaci koji govore da bi moglo biti kiše. Ulazim u šumarak i najednom ispred mene potok, zastavica za dalje je na drugoj strani. Ovi čovječe nisu normalni, pa neću mokrih nogu gaziti još 45 km! Ipak sa strane vidim neko kamenje koje viri iz vode, uključujem ostatke inteligencije i smišljam suhi prelazak na drugu obalu. Opet me spašavaju štapovi!
Hodam kroz polje i uz jedan vinograd vidim tipa koji leži.
-„Jesi li dobro?“
-„Sve ok, malo sam zakunjao“
Krećemo dalje zajedno, penjemo se i spuštamo. On proklinje one koji su ga nagovorili, zajedno se smijemo svojoj nemoći. Spominjem mu potok i pitam ga kako ga je prešao.
-„Nisam ga prešao, prošao sam kroz njega, volim kada mi se noge rashlade!“
Koji lik!
Zajedno hodamo, pričamo o svemu i borimo se sa bolovima. Dolazimo opet do nekog potoka kojeg ja uredno suho prelazim a kolega ga vojničkim riječnikom “forsira”. Što ćeš, nismo svi isti!
Još jedna kontrolna točka je iza nas i sada slijedi Oprtalj. Popeli smo se na cestu pored mjesta i malo nas zbunjuju oznake koje vidimo i lijevo i desno. Srećom čujemo volontere koji navijaju i to nas navodi na pravu stranu. One oznake lijevo su se u stvari odnosile na drugi pravac odakle su dolazili ljudi sa utrke od 100 milja koji su se od nas odvojili u Buzetu.
Atmosfera u Oprtlju odlična, 14:30h je, razgovaram s jednim od organizatora, voće, štrudel, juha…
Kolega i ja se jedva dižemo sa klupa, posebno ja, ono iza desnog koljena je postalo nesnosno, ne želim to pipati iako su mi koljena gola, bolje da ne znam!
Staza sada nije preteška, hodamo lagano, ubrzo pored nas prolaze ljudi koji sudjeluju na utrci na 65 km a koji su start imali u 12:00h iz Buzeta. Brojimo ih, koliko je muških, pa vodeća žena, neka Slovenka itd. Hodamo po Parenzani, trasi željezničke pruge koja je povezivala Poreč i Trst. Sada se očito koristi kao biciklistička staza.
Ja sam stalno brži od kolege odvajam se i krećem brže, hitam prema Grožnjanu. Prolazim kroz Završje gdje me zapisuje jedna od volonterki koja je za volontiranje potegla čak iz Slovenije (ajde dobro, ovdje je to dosta blizu!). Talijanska verzija imena Završja je Piemonte, priznajem, to nisam znao (sada se svi oni koji znaju moju strast za ovakvim podacima smiju:).
Usput hodam uz nekog supatnika koji je iz Zagreba a zapravo sa Ugljana. Imao je na početku utrke velike planove i dobro je krenuo a sada je spao na to da ide uz mene! Šuljamo se po stazi koja nije preteška ali nama u ovom stanju je sve problem. Penjemo se do Grožnjana koji je stvarno prekrasan. Pred mjesnom crkvom je okrepna stanica. Dočekuje nas vrlo vesela i simpatična družina volonterki a posebna im je atrakcija to što sam ja iz Splita. Mještani koji su čini mi se upravo došli sa nekog sprovoda sa zanimanjem nas gledaju. Naranče su mi glavne, tamanim ih na kile!
Najveća greška mi je što sam sjeo, dizanje sa stolice ide uz neviđenu bol u desnoj nozi i navijanje svih prisutnih…smijem se i plačem istodobno. Kolega se kreće kao i ja i odlučuje odustati a ja ga nagovaram na suprotno. Već je 18:00h, ono sjedenje i spori tempo su me dobro rashladili pa stajem u nekom parku i idem obući duge rukave. U ruksaku mi je samo ljubičasti šuškavac, pa preko njega ide žuto-zeleni klupski dres, na glavi ista marama, plave hlačice, crne kompresivne čarape i crvena obuća. Modni sud bi me vjerovatno osudio na smrt!
Još su 22 km ispred mene, polako se spušta sunce i pogled mi seže u daljinu niz polja šume i sela zapadne Istre. U daljini se vidi more a more je tamo gdje je cilj. Hodam po makadamu, griju me posljednje zrake sunca i prolazim Triban gdje se srećem sa dva Slovenca koji se bore kao i ja. U društvu je sigurno lakše. Pričamo o svemu, kao tri penzionera nabrajamo što nas sve boli. Čudi me kako bez slovenskog naglaska pričaju sa mnom, da baš čudno, jedan je iz Labina Istarskog a drugi sa Paga!
Penjemo se u Buje, pretposljednju stanicu gdje nas zapisuju i gdje ima hrane i pića. Ne sjedam ni sekunde jer ne vjerujem da bi se više mogao dići. Još je 14 km pred nama, nema više uzbrdica, samo lagane šumske staze i duga ravnica na ulazu u Umag. Dok prolazim Bujama koje su mi poznate po tvornici Digitron (i to je valjda krepalo?!) vidim mnogo spomenika koji se tiču Drugog Svjetskog rata i na njima mahom talijanska imena poginulih. Skoro se skroz smračilo i sva trojica palimo čeone lampe. Za razliku od prošle noći kada sam upalio lampu pred start i bio među 200 ljudi sada mi to dosta teško pada. Nadam se da će baterije koje sam koristio prošle noći izdržati do kraja jer mi se neda sada ubacivati rezervne.
Hodamo jedan za drugim, jedan je ispred mene, ja u sredini i Paški Slovenac na kraju. Nemamo više snage ni za nabrajanje što nas sve boli. Ovaj prednji je spominjao prepone pa ih sada i ja osjećam, u biti ne radi se o preponama ali to se tako pristojno kaže!
5 km do Umaga u Vilaniji nas zapisuju i dočekuju sa “A gdje ste više?” Dobro pitanje! Hodamo livadama pred Umagom i vidimo njegova svjetla u daljini koja kao da se udaljavaju od nas. Tada pored nas lagano trčeći prolazi Dragutin koji mene prepoznaje i bodri. Priznajem, ja njega u onom trenutku nebi prepoznao, zapravo nebi prepoznao ni tipa u ogledalu. Polako mi se pojavljuju dvoslike, sve teže pratim korake kolega, noge nekako rade ali mozak mi je totalno prazan.
Pijem posljednje gutljaje tekućina koje su mi u ruksaku, činim sve kako bi popravio svoje stanje. Ulazimo u Umag, hodamo gradskim ulicama prema glavnom trgu. Hodamo po cesti kao da je šumska staza, zamalo nas je auto skupilo.
Vadim klupsku zastavu, zadnjih je 100 metara do cilja, osjećaji su mi pomiješani, ushićen sam, sve me boli, iscrpljen do posljednjeg atoma snage. U cilj ulazim nakon 25 sati i četrdeset i nešto minuta, ovaj trenutak se može usporediti samo sa prvim istrčanim maratonom ili trenucima kada sam posebno ponosan na moje kćeri!
Sjedam potpuno slomljen, jedva da mi je što jasno. Kako sam odatle otišao do auta pa do apartmana neću vam govoriti. O rupturi mišića iza desnog koljena također. Kako sam imao rezervne baterije za čeonu lampu koje nisu bile iskoristive jer su bile AA a u čeonu idu AAA, kako sam u tom trenutku rekao da nema šanse ovo ponoviti itd….
Kada je osvanuo novi dan, kada sam malo pričao s drugim ljudima, kada sam dočekao Tanju i Slobodana koji su došli u cilj 100 milja nakon 45 sati (Tanja skakučući a Slobo cool kao i obično!) ona odluka od dana ranije se već malo poljuljala.
Danas, sa ovolikim odmakom razmišljam o 100 milja, znam da to nije pametno, da to nije cestovno trčanje, da je ovo neki drugi sport, ozljede su česte, možda to nije za mene…ali za ludu, tu nema pomoći…ubit će me ova kriza srednjih godina!
Mladen Levačić
