I dok većina naših članova trči i samo trči ne ostavljajući za sobom ikakav pisani trag, Mario piše i ostavlja generacijama koje dolaze vrijednu pisanu građu koju će proučavati internet arheolozi za tisuću godina….
Jak uvod zar ne! A sada, Mario!
U zadnje vrijeme izvještaje započinjem s izrekama, pa ću tako i ovaj: onaj tko istrči Hvarski polumaraton, dogodine ga sigurno preskače. Nekoliko je razloga za to, u prvom redu težina staze koja počinje u Starom Gradu, a njena prva polovica je uspon od razine mora do 400 m nadmorske visine, dok je drugi dio nimalo ugodna nizbrdica do cilja na hvarskoj pjaci. Sve se to događa u zadnjoj dekadi kolovoza, kad se dnevne temperature kreću iznad 30°C.
U mom slučaju vrijedi ona da vrč ide na vodu dok se ne razbije, jer je moj prošlogodišnji debi na ovoj stazi završio negdje na 18. km zbog iscrpljenosti i dehidracije, te sam se ove godine odlučio na popravni ispit.
Iz sigurnosnih razloga, zbog sporijih trkača, koji utrku završavaju po mraku, organizator je odlučio pomaknuti termin starta pola sata ranije, u 17.30. Stoga se većina članova našeg kluba složila da se na mjesto događaja ode “jutarnjim” trajektom u 11 sati. Iz Splita je, u društvu autora teksta, krenula ekipa u sastavu: Darko Krmek, Neno Vudrić, Pavo Poljanić, Tena Filipović te Mario Perić u pratnji supruge i Dabe. S nama u društvu bili su i članovi susjednih i ostalih atletskih klubova. Po dolasku u Stari Grad izvršili smo opskrbu, nadoknadili energiju i vrijeme do utrke proveli opuštajući se uz more u sjeni borova. U 16 sati podižemo startne brojeve i počinjemo s pripremama za utrku. Pridružuju nam se naši zlatni veterani Ana Piplica i Jakov Teklić, slijedi malo slikavanja, zagrijavanje i konačno start.
Na startu svi, osim onih šta jurišaju na pobjedu, kreću oprezno, znajući što ih sve čeka na putu. Prva 2 km staza je blago valovita, držim tempo između 5.15 i 5.30. Vruće je, ali ni izbliza pakleno kao lani, kad je izmjerena rekordna temperatura za taj datum. Nakon križanja sa glavnom cestom, počinje lagani uspon, kao uvod u ono što nas čeka do prve okrepne stanice. Tempo lagano pada, već je više od 6 min/km, a nagib je sve veći, tako da se pojedini trkači već prebacuju na brzi hod. Prestižem Jakova, koji po običaju uvijek krene malo jače i brzo se umori (ipak je on čovjek u godinama) i ovaj kraći, ali jako strmi uspon, ipak izvlačim laganim trkom, makar i u tempu iznad 7 min/km. Nakon osvježenja vodom slijedi jedan malo ravniji dio do 7.km koji koristim za oporavak, a onda malo blaži, ali duži uspon. Povremeno osjećam laganu bol u lijevom koljenu, ali nastavljam dalje polako, ali sigurno. Redaju se oznake kilometraže, približavam se vrhu, čak na 9.km uspijevam dostići i Tenu i pratim je do okrepe br. 2 u Velom Grablju, nakon koje ona ubacuje u višu brzinu. Svjestan da je najgori dio iza mene i da se osjećam dobro, sada trčim opušteno. Ispred mene je 2 km valovite staze s par uspona, ali sve ide kao podmazano. Iza 12. km počinje nizbrdica, ali tu treba biti oprezan, jer prejaki tempo može biti kontraproduktivan. Držeći tempo na oko 5.30 dolazim u Brusje, gdje na 15. km dobivam zadnju okrepu, zadržavam bocu s vodom još 2 km, za svaki slučaj. Praznim bocu do kraja, a potom otpuštam sve kočnice i ubrzavam; više se nema što dogoditi. Prestižem i jednu grupu trkača. Ali, kako vrag nikad ne spava, najveći šok dolazi 2 km prije cilja: deponij smeća.
Takav smrad je nemoguće opisati, a oko mene zuje deseci muha. U dilemi sam, da padnem u nesvijest, ili da povratim, ali oporavljam se i uskoro ulazim u zadnji km i prolazim znak s natpisom “Hvar”. Konačno! Još samo treba ovo privesti kraju. S balkona prvih kuća dolazi podrška stanara, radosno ih pozdravljam mašući. Ulazim u centar grada, a zadnja prepreka koju neplanirano moram proći su kola hitne pomoći, koja mi zatvaraju prolaz prema pjaci i cilju. Uz malo preskakanja oznaka i psovki ipak ulazim na pjacu, gdje me uz pljesak dočekuje mnoštvo okupljenih građana. Neopisiv osjećaj!
Nakon okrepe voćem i napitcima otišli smo na obližnju plažu na večernje kupanje, koje je bilo pravo osvježenje i relaksacija, a potom na bogatu večeru i proglašenje pobjednika. Svi smo bili zadovoljni postignutim rezultatima, a bilo je i osvojenih medalja u kategorijama (Ana, Jakov i Darko). Perić je bio 13. u ukupnom poretku. Ostatak večeri protekao je u veselom raspoloženju i zafrkanciji, kako u autobusu za Stari Grad, tako i na trajektu za Split u koji smo došli oko 1 sat iza ponoći.
Što reći na kraju!? Ljudi, trčite i sudjelujte na utrkama, jer svako je iskustvo dragocjeno! Sve što krivo uradite u jednoj utrci, možete ispraviti već u sljedećoj. Za sve treba samo dobra volja.
Mario Jerković
