Povodom 21. godišnjice vojno-redarstvene akcije Maslenica održava se atletska utrka “DA SE NE ZABORAVI” Maslenica-Novigrad u dužini 17.2 km. Tako je glasio tekst koji je objavio Mario Jerković (u daljnjem tekstu Kapetan) na faceu.
Svidila mi se utrka kao jedan dobar nedjeljni trening jer trenutno nema ni jedna utrka još 2 mjeseca a i sam sam bio hrvatski branitelj i to me još više ponukalo da odem na utrku. Kapetan, Smoje, Španjić i ja dogovorili se da idemo zajedno. Čujemo se sa kolegom Ruđerom Boškovićem koji će doći na utrku sa dvoje prijatelja iz Metkovića.
U 08:20 Kapetan dolazi po mene. Ulazim u auto i počinjem kukat kako je susjedu cijelu noć letjelo nešto po balkonu kakvo je ovo vrijeme što mi ovo treba mogao sam još spavat. Ukrcajemo Smoju i Španjića i započne ćakula o vremenu što ćemo obući za trčanje, Smoje priča dogodovštinu na poslu kad je padao snijeg. Ulazimo na auto-put Kapetan 110-120 ni km brže. Ja u sebi Kao Bog pomalo ali sigurno imamo vremena utrka je u 12:30. Priča po priča i izlaz sa auto-puta. Od Zadra Idemo cestom preko Islama Latinskog i skrećemo prema Novigradu. Ta cesta je skoro dvije trećine staze. U daljini Novigrad ajme koliko ima trčat. Dio ravno pa onda jedna uzbrdica pa druga pa treća. Na 12. km uzbrdica bez kraja, pomislih bit će ovdje svega. Još nekoliko uzbrdica i onda spust u Novigrad.
Tamo nas dočekuje organizator utrke i mini bus. Presvlačenje tko će u dugu opremu tko u kratku, dogovor svi u dugo. Ulazimo u bus i krećemo na start utrke koji je na Masleničkom mostu. Na mostu trese Thompson, domoljubne pjesme i vijore se hrvatske zastave. Uzimamo startni broj i obavljamo izbacivanje “tereta”. Srećemo kolegu Boškovića, međusobno ćakulamo sa drugim trkačima. Tu su trkači iz Zagreba, Kutine, Zadra, Šibenika, Vrbovca, Vodica, Gospića, Širokog Brijega i MK Marjan. Lagano se zagrijavamo, gledamo nebo crno… past će kiša 100 %, slikamo se posljednje pripreme i start. Bošković krene silovito i nakon prelaska mosta napravi veliku prednost. Ja sam sebi zacrta cilj 1:15, 1:16.
Prvi km 4:30 čini mi se sporo, ubrzavam 2. km 4:07. Držim ritam i pratim trkaća iz Šibenika, stariji i iskusniji vidi se da ima utrka i utrka. Osjećam se odlično čini mi se da ovako mogu trčati danima. Na 4. km skrećemo u Posedarje. Iz kuća se čuju povici „ajmo“, „idemo“ ljudi nam plješću mi im odvraćamo uzdignutim rukama i slanjem poljubaca. 5. km 21:05 idem prebrzo ali me ide dobro disanje OK samo mi malo postaje vruće. Sustižem trkača kojeg pratim, kažem mu držiš odličan ritam a on odgovara da se i on odlično osjeća i da imamo još dvije trećine utrke. Stiže i okrepa, čaša vode iz koje se ne znam napiti. Moram stati da bi se napio. Izlazimo iz Posedarja i tu počinju prvi lagani problemi. Uzbrdica, dobro je, uspio sam je savladat. Osjetim malo da mi je napunilo noge. Skrećemo na cestu za Novigrad, napokon pravac. Malo padam u ritmu i bježi mi trkač kojeg pratim. 8. km 34:50, ritam mi još pada. Uzbrdica i jugo u prsa učinili su svoje 9. km 40:00, još uvijek imam rezultat 1:16. Svaki km postaje teže i teže, uzbrdo i jugo što dere. Malo pravca dobro dođe ali na kratko opet uzbrdo.
Uzimam okrepu na 11. km a na 12. km počinje uspon više od 1. km. Pri kraju uspona čini mi se da hodam, noge ne osjećam. Okrećem se i vidim da me polako sustižu ali i njima nije lako. Kroz
glavu mi prolazi kako bi bilo najbolje da odustanem, manta mi se, zuji u ušima, sužava mi se vidno polje. Odlučim da neću odustati pa makar se srušio. Prolazim 14. pa 15. km ima još 2 km pa pojačam tempo i sad trčim 5 po km. To je još otprilike 10 min patnje kad opet uzbrdo. Stižem na raskrižje ne vidim ništa a u glavi tutnji . Ne znam hoću li lijevo desno ili ravno sve mi se izmiješalo. Ugledam strelicu na cesti koja pokazuje ravno i napokon nizbrdica i to 1.2 km. Uhvatim leteći mot rukama našeg Prose i sustižem trkača kojeg sam pokušava pratiti cijelu utrku. Vidno je usporio, pitam ga što mu je a on mi kaže da ga boli kuk. Ugledam cilj a u njemu pljesak i ovacije. Gotovo je uspio sam istrčati ali nisam zadovoljan rezultatom 1:19:52. Ugledam Španjića i Boškovića ni oni nisu baš zadovoljni iako su osvojili treće odnosno prvo mjesto u kategoriji. Presvlačimo mokru robu i idemo na dodjelu medalja. Bošković je završio ukupno 4., Španjić 12., Smoje 22., Kapetan 25. a ja 17. Svi dobivamo medalju za sudjelovanje.
Najstariji trkač ima 76 godina iz Zadra. Za ručak je manistra na gulaš i bijelo vino. Natučemo se manistre tražeći repete. Svo vino nestalo je u pola sata. Razgovaramo sa domaćinima, pitaju gdje je Rambo, Teklići, Kragić i Šošić. Sjedamo u auto i pravac kući. Cijelim putem prema doma kiša. Poštar zove Smoju, zanimaju ga rezultati. U Split dolazimo oko 18:30. I na kraju; dobar trening, odlična utrka, jedno novo iskustvo, odlične kolege i dogovor za idući put.
Sergej Juras
