Evo da i ja napišem nešto o svom prvom maratonu.U zadnje vrijeme sam puno čita o iskustvima drugih trkača, kako je to tako teško fizički i psihički istrčat, a sa druge strane tako lipo i predivno.
Sve je počelo prije 3 godine kada sam kao i mnogi otkrija marjansku ligu! U početku mi je bilo malo neugodno među tim svim trkačima ali s vremenom se čovik svemu prilagodi i danas sam sa mnogima u prijateljskim odnosima! Bila je utrka na 5 km i ja sam samo u glavi vrtija, nesmiš bit zadnji, nesmiš bit zadnji! Gledajući danas na to, uopće nije važno koji si, bitno je sudjelovat!!! Nije toliko bitno jesi li prvi ili zadnji! Završija sam trku na sredini! O utrci na 10 km se nisam usudija ni razmišljat, jer za rekreativca koji je na Marjanu trča subotom od Vrata do Instituta to je bilo malo previše. Malo po malo došla je i desetka! Bila je to Božićno-Novogodišnja utrka. Nije bilo toliko hladno iako je kraj 12-tog mjeseca. Vrime je bilo idealno za trčanje, oblačno sa kišom!! Nisam ima nekog iskustva pa sam utrku trča u šuškavcu što se pokazalo kao loša ideja jer sam uskuva ispod njega i tako sebi oteža ionako tešku utrku!
Istrča sam je za nekih 56 min, i to mi je tada bilo sasvim solidno. Na proljeće dolazi prvi polumaraton i to Sv.Duje! Za njega sam se priprema kao i za maraton,slabo i nikako! Nekoliko liga i najveća dužina 15 km. Trčalo se 2 puta sa Rive do Bena i nazad. Uvjeti dosta dobri, opet kiša!Vrime 1 sat 46 min. Super!!! Nakon svega, kad je prošlo neko vrime počeja sam razmišljat kako bi i ja moga istrčat maraton, iako se to tada činilo kao nemoguća misija. Polako sam proučava na koji bi maraton volija otić, a misli su stalno odlazile na Plitvice. Vidim da je dosta težak i zahtjevan, masu uzbrdica i nizbrdica,a isto tako prekrasan sa mnogo potoka i jezera i zelenom prirodom!!!Udlučija sam,idem na Plitvice!!! Ili sam pukovnik ili pokojnik!Do maratona je prošlo još par utrka. Izdvojit ću Ivan Starek u Zagrebu, Maslenicu koja se trči u spomen na poginule branitelje i Osječki polumaraton!!! Stvarno je svugdi bilo ludo i nezaboravno!!! Osobito sam ponosan na Splitski polumaraton di sam ni sam neznam kako uspija skinit PB. Rezultat 1 sat 29 min. To mi je dalo nadu da ću Plitvice istrčat bar minut ispod 4 sata, ali malo sam se precjenija. Upute za pripreme sam naša na internetu i to (ponedjeljak, utorak) intervali, (srijeda, četvrtak) tempo i (subota,nedjelja) dužine. Toga sam se uspija pridržavat nekih 2 mjeseca. Što zbog poslovnih, što zbog obiteljskih obveza odustajem od tog programa i trčim kako uspijem. Uglavnom četvrtkom ligu a subotom dužine od 10-20 km. Šjor Nikša Zglav mi je priča o Plitvicama i savjetova što više brdskih treninga, a ja sam ga 2 mjeseca prije maratona i posluša. Sve treninge sam bazira na brdo i vježba malo gori, malo doli!!!
Tri tjedna prije maratona sam odradija dužinu u lošim patikama i sredija desno stopalo toliko da 2 dana nisam moga hodat. Pauza od trčanja tjedan dana!! Vrime je proletilo i doša je toliko očekivani 07.06 Maraton!!! Polazak je bija u nedjelju u 5 sati ujutro sa Sukoišanske. Navija sam sat u 03:30 malo zbog nervoze da ne zakasnim na bus. Na stanici sam u 04:30 bus je već tamo.Vatamo mista, Kiki vrši zadnju prozivku i polazak. Društvo mi pravi gospodin Jure Lemo, legenda, čovik koji je istrča puno maratona i polumaratona. Nasuprot nas sjede Srđan i Miro Poštar! Od šjor Jure dobijem puno korisnih savjeta da se moram dobro hidratizirat, upućuje me što me čeka na stazi i da me najgore čeka do 27 km, nakon toga bi tribalo bit lakše. Još mi govori da maraton nastupa iza 30-tog km. Atmosfera u busu je više nego dobra, kad je poštar blizu uvik je veselo! Srđan pokušava zaspat, dan prije je odradija triatlon a sad ide trčat maraton!!! Mali svaka ti čast!!! U busu Kiki na kričavome razglasu priča o dvadesetdrugoj obljetnici smrti najvećeg našeg košarkaša Dražena Petrovića! Oko 08:30 dolazimo u Mukinje i u dogovoru s vozačem napuštamo bus i krećemo pridignit startne brojeve. U dvorani je guzva, ima dosta štandova sa opremom za trčanje, a ja tražim kompresijske navlake za listove. To mi je želja odavno nabavit. Male konzultacije sa prodavačima i odlučim kupit one sa logom 100 milja Istre, ipak su 40% jeftinije od Compressporta. Slijedi presvlačenje u klupski dres i pamuk na bradavice. Opeklo me na Stareku pa ništa ne prepuštam slučaju. Stvari ostavljamo bez nadzora. Ne mogu virovat da nisu mogli nać čovika da to pričuva dok mi trčimo!!! Idemo prema startu,sunce je već visoko, vrućina,bit će ajme!!!
Ni sam neznam kako ali Poštar me nagovara na zagrijavanje!!! Na plus 30 C mi se zagrijavamo, koja sam ja budala!!! Vrtimo se nekih 2-3 km po Mukinju, uzbrdo, nizbrdo!!! Zadnje pražnjenje mjehura i dolazimo na start. Zauzimamo startna mista odmah iza ovih najbržih, među njima i Rambo. Velika je gužva, svi čekamo početak. Malo sam uzbuđen ali ništa strašno. Više me brine što će bit nakon 30-tog km.3.2.1 krenilo je. Nije baš ugodno kad te gaze i guraju ali to je dio maratonskog foklora, guzva je već opala nakon 2 Km i može se lipo trčat. Nesmin naglo, držim tempo 4.35 po km. Na prvoj okrepi uzimam bocu vode, dobro se osjećam (nizbrdo je)! Oko 6. Km me prolazi Kiki i kaže mi da je tempo odličan za maraton. Sve je bilo dobro do 8. km kada prelazimo most, počinje mučenje. Na drugoj okrepi uspivam popit jedva 1dcl vode i to me na onakoj vrućini dotuklo. Tempo je opa na nekih 6.30 po km, masa ljudi hoda, ali ja ne želim i tako nastavljam lagano dalje. Vrime sporo prolazi i nakon odvajanja od polumaratonaca ima nas dosta manje i to nekako djeluje na psihu. Na 26-27 km me prolazi Deni i daje mi podršku koja mi je baš trebala. Odlično kad vidiš nekoga poznatog, odma živneš. Trudija sam na svakoj okrepi uzet banane, naranče, soka, šećera koliko bi uspija. U glavi mi je bilo samo doć do cilja. Tempo je konstantno u padu, ali to mi nije toliko bitno,samo da izdržim do kraja!!! Pokušavam se isključit i gledat prirodu koja je prekrasna, ali se svako malo vratim u stvarnost. Pa razmišljam o obitelji, djeci i to su neke stvari koje ti daju snagu i guraju te naprid kad ti je najteže. Trčiš za njih, za sebe, za nekoga!!! U biti svi imamo neki cilj i nadahnuće i trudimo se to ostvarit, iako bi bilo lakše odustat, ali ne,idemo naprid!!! Nekako sam se vuka do 31. km i tu prvi put malo duže šetam. Osjećam bol u koljenu i tetivi i to me toliko izbacuje iz takta. Još ta sparina i nepripremljenost su kao šlag na torti!!! Sitin se u pederuši iman neofen i potegnem ga bez puno razmišljanja. Ubrzo dolazim sebi i nastavljam trčat, svjestan da iman odradit još jednu Marjansku desetku.
Sustižem jednog starijeg čovika koji stvarno loše izgleda. Ponudim mu bocu vode i tu počinje naše druženje do kraja maratona. Kaže da se zove Jakov Klapež, rodom je iz Sinja ali da već dugo vrimena živi u Varaždinu. Ovo mu je bija 100 i neki maraton. Prije 2 godine je izvadija bubreg i od tada ništa ozbiljnije nije trča. Zadnja 2 km malo šetam, malo trčim,uzbrdica je prevelika ali nešto me vuče naprid!!! Još samo malo!!! Vidim cilj i dajem sve od sebe!!! Netko od naših viče: “Ajmo Nikola, još malo“, “Bravo“, ali od uzbuđenja ne vidim tko!!! Ulazim u cilj!!! Vrime 4sata i 16 minuta, suze u očima, plačem, pokušavam se suzdržat ali ne mogu!!! Previše emocija odjednom!!! Tu me je dočeka Mario Jerković, uz čestitke mi donosi medalju i bocu vode!!! Mario puno hvala!!! Tražim hladovinu i malo se istežem! Vidim barba Juru i uz čestitke me tješi da je super za prvi put! Presvlačim se i tražim nekoga od naših i u hladovini nalazim Denija, Srđana i Radu kako guštaju u zasluženoj pivi!! Čekamo proglašenje pobjednika. Ostatak ekipe se davno razbiža na ručak ili razgledavanje Plitvičkih jezera. Šteta što je na pultu ubrzo nestalo pive, taman smo vatali zalet!!! Polazak je dogovoren u 17:30. Krećemo i ubrzo stajemo u Macole na okrepu!!! Uz veselu atmosferu i zanimljive priče i doživljaje kratimo put do Splita. Ne moran govorit da je opet Poštar bija glavni! Samo da je organizator puta Kiki malo više staja na piš…(pivo). U Split stižemo oko 20:30 i uz pozdrave idemo kući!!!
Zaključak za kraj:Unaprid se ispričavam ako sam malo dosadan,nisan nikad bija dobar u pisanju. Nadam se da sam vam bar malo prinija dio atmosfere i događanja sa jubilarnog 30. Plitvičkog Maratona,ujedno mog prvog maratona. Bilo je prekrasno doživit nešto novo i nešto tako posebno!!! Jedno lipo iskustvo koje ću pamtiti cili život!!! Dogodine se nadam popravit rezultat minut ispod 4 sata, valjda ću uspit! Još jednom veliko hvala svima na podršci, savjetima i pomoći prije, za vrime i nakon maratona!!! Mladene, hvala i tebi na „standing ovations“ na Marjanskoj ligi!!! Do sljedećeg maratona veliki pozdrav!!!
Nikola Malenica