Odakle početi? Kaže Škare: “počni od buđenja u Hitnoj pomoći u Sinju”. Hm. A to bih htio zaboraviti. Ili ne, možda ipak da prepričam? Da netko nauči nešto na mojim greškama?! Ajmo onda.
Tri dana nakon polumaratona u Zagrebu dao sam krv. Dan poslije (s nedostatkom energije) otrčao sam 5 km u Splitu (start na Rivi). I čuo da se u nedjelju održava utrka u Otoku kod Sinja. Na 10 km. Start u tri sata popodne. Došao sam bez ručka, zagrijavao se pola sata i stao na startnu liniju. Krenuo sam naglo s namjerom da dobro iskoristim startnu nizbrdicu u dužini od cca jednog km. Prvi kilometar, čuo sam od jednog trkača – 3:23. Prođem veliku uzbrdicu i poslije 3.3 km propustim prvu okrepu (užasna greška). Sunce je upeklo (uvijek sam izbjegavao trčati po suncu), a na gotovo beskrajnoj uzbrdici jako jugo tuklo je u prsa. Sa naporom dotrčao sam do druge okrepe, popio dva kratka gutljaja i bacio bocu s vodom. Na 8. kilometru već sam bio loše. Trebalo je pretrčati beskrajnu uzbrdicu posljednji (treći) put. Počinjem hodati, teturati po cesti. Zadnji kilometar opet trčim sa željom da agonija prestane. Završni krug oko stadiona trajao je vječno. Prolazak kroz cilj i nakon toga mrak.
Vrativši se iz onoga svijeta ugledah hrpu ljudi oko mene i glasove; “evo ga, evo ga”. U pozadini čujem nepravilan zvuk otkucaja srca. Slušam tehničke podatke o pulsu, količini kisika, kalija, nepravilnom disanju, šećeru, … Smirujući glas mi kaže: “biti će sve u redu, bio si na maratonu, dehidrirao si i izgubio svijest”. E tad sam zablokao; ma koji maraton?! Vidim natpis na zidu “Sinj”. Sinj?! Da nije polumaraton u Sinju? Ali to je negdje na proljeće, a ja, a ja … Pa zar nisam bio na nekoj utrci na 10 km? Uf uf! Gledam sebe, oznojan, mokar u mojoj plavo žutoj majici. Nije majica Maraton kluba Marjan?! Hm. Znači, nisu me primili u klub?! A htio sam da me prime! Sve šok do šoka. Pitam doktoricu (sestru?) koji je datum, kaže 20.10. Pitam; a koja godina, kaže 2013. 2013.?! Aha, znači ipak nisam bio na polumaratonu! Tad sam, postepeno, uspio povezati konce. I s vremenom shvatio koliko sam početničkih grešaka napravio.
Ponovo nedjelja, ali datum 17.11.2013. Ide se na polumaraton “Starek” u Zagrebu. 4.45 ujutro, čekam Ivicu Sedlara da me pokupi pokraj obližnjeg dućana u Solinu. Dođe neki stari bordo crveni kombi, čujem raštimani zvuk dizelaša, ala “tamić”. Pomislim, opskrba dućana, stigli kumpiri. Maše netko, trubne, Ivica?! Kaže: “pogledaj što nam je Mladen našao za put!” Pomislim, a valjda ćemo uspiti stići do Zagreba. Na stanici u Sukoišanskoj ukrcavamo ostale: Nenu Ozretića, Maria Jerkovića, Tenu Filipović, Žana Smoju, Michela Markovića, Želimira Štabu i Juru Bučevića. Šalimo se putem na račun kante od mercedesa “sprintera” (nekad bio), “Poštara” koji se već dva dana aklimatizira u Zagrebu, “turaka” bez gelova, prepričavaju se dogodovštine. Cijelo vrijeme držim bocu vode u ruci i pijuckam. Hidriram se, ne smijem ponoviti grešku. Kava u Janjču, Ivica nas nudi štrudelima od jabuka, ne možemo odoliti (osim Tene koja ne može jesti prije trke).
Stižemo na Jarun pola sata prije trke i s obzirom da sam trpio od Bosiljeva neuspješno tražim slobodan wc. Želimir i ja uz obalu Jaruna obaramo osobne rekorde u trajanju pražnjenja mjehura. Brzinski se prijavljujem na trku i ponosno ispisujem da sam član MK Marjana. Prohladno je, odabiremo zimske komplete za trčanje.
Trka krene, pokušavam ne krenuti prejako, a opet – ne volim se gurati u masi i riskirati pad. Stižem Poštara, prođemo skupa prvi kilometar za 3:45. Na 5. kilometru prva okrepa. Ovaj put, a i svaku sljedeću okrepu, stanem i popijem jednu ili dvije čaše vode. Znam da sam se oporavio (napravio sam analizu krvi, dobio dozvolu od doktorice), ali nisam još normalizirao sve parametre. Ne forsiram rezultat, nije mi cilj osobni rekord. Na 8. kilometru počinjem trčati sa bradonjom mojih godina, imali smo sličan tempo (Josip Pezić, AK Maratonjare – Kutina). Pokušavam skrenuti misli od staze i kilometara, povremeno razgovaram s Josipom, razmišljam o mojim pilićima, o poslu, o nekim doživljajima … Nakon tri kruga oko Jaruna Josip i ja skupa ulazimo u cilj, držeći se za ruke. Rezultat 1:31:07. Dočekao nas je Želimir koji je otrčao fantastičnih 1:28:36.
Polako dolaze i ostali, svi zadovoljni. Poštar je oborio svoj rekord, kao što je i obećao.
U povratku oduševljavamo se rezultatima naših “turaka” koji su trčali maraton u Istanbulu. U Macole smo obnovili izgubljene kalorije i ubrzo nastavili put. Dok smo svi lagano osjećali bolove u mišićima i borili se sa snom Ivica nas je sigurnom vožnjom (100 nizbrdo, 80 uzbrdo) vratio na polazište. Rastajemo se, s mislima na nove radne i sportske pobjede.
Zdravko Jadrijev (Zdravko sa onoga svijeta)
