Eto nas i u zadnjem kvartalu ove 2014. godine, koja je bila vrlo uzbudljiva, bogata događanjima na utrkama, u klubu i oko njega, a i turbulentna što se tiče vremenskih (ne)prilika. Svi moji planovi su uglavnom ostvareni, jedino je još preostalo istrčavanje prvog full maratona. Prvi pokušaj početkom lipnja na Plitvicama završio je u stilu “operacija uspjela, pacijent umro”, jer sam zahvaljujući previdu suca-redara, a i trenutku svoje dekoncentracije, preskočio jedan kompenzacijski dio na stazi, a posljedica je bila diskvalifikacija iz utrke. Stoga je trebalo na jesen otrčati popravni ispit.
Većina mojih kolega trkača koristi ljetni period za pripreme za maraton u Ljubljani, no ja sam se odlučio prijaviti na onaj zagrebački, jer poznajem dobro stazu, pošto sam lani na njoj trčao polumaraton, a i zagovornik sam akcija “Kupujmo hrvatsko” i “Upoznaj domovinu da bi je više volio”.
Uglavnom, procedura za odlazak u metropolu je već godinama ista. Neki u vlastitom aranžmanu, a neki organizirano. Krenulo se iz Splita u subotu u 9 sati kombijem u kojem je bila manje-više standardna postava: Mladen za volanom, novoizabrani predsjednik Damir Proso, dvije Ane, Škarica i Piplica (naravno s kutijama punim kolača), Katarina, prekaljeni borci Braica i Rade, te Srđan Oršulić koji debitira na maratonu (iako nema čak ni istrčan polumaraton). Uz razne priče i pričice, te uobičajeni time-out na Janjču, brzo se stiže u Zagreb i podižu se startni brojevi i poklon paketi. Potom, svatko na svoju stranu.
Nedjeljno jutro je svanulo vedro i sunčano, a meteorolozi su za taj najavili ljetne temperature (odmah se sjetim većine kišnih utrka ove godine, a pogotovo one na “sunčanom otoku”, a sad se u Zagrebu moram štititi od sunca – paradoks). Pozdravljam se s dragim prijateljima kod kojih sam prenoćio i odlazim na Trg bana Jelačića, startno mjesto maratona. Tamo susrećem svoje kolege i prijatelje i mnoga poznata lica. Napetost i uzbuđenje lagano rastu kako se bliži vrijeme starta. Obavljamo sve predradnje i pripreme i skupljamo se u startno-ciljnoj liniji, gdje vlada velika gužva. Hitac iz startnog pištolja i masa trkača kreće.
Prvi kilometar utrke najvažnije je proći oprezno, kao zagrijavanje, a i da ne dođe do slučajne nezgode u gužvi. Nakon toga treba uskladiti tempo trčanja i ciljani rezultat. Moj plan je bio u prvom redu završiti utrku i imati službeno vrijeme, a po mogućnosti da to bude brže od 4 sata, tako da nastojim što duže držati tempo između 5.15 i 5.30, a zatim drugi dio laganije. U borbi za što bolju poziciju stižemo na prvu okrepnu stanicu u Dubravi, gdje nastaje manji zastoj, jer su organizatori ostali malo zatečeni naglim dolaskom velikog broja trkača. Uzimam za početak samo vodu i trčim dalje prema okretu na 7,8 km u naselju Poljanice, a već oni najbrži idu u suprotnom smjeru. Predvode ih, naravno, Kenijci s lakoćom i nevjerojatnom brzinom, teško ih je pratiti i biciklom. Sustižem i pacemakera za rezultat 4.00 i dajem mu do znanja da mi mora gledati u leđa.
Nakon okreta nastojim se držati u grupi s drugim trkačima, da mi bude lakše. Sunce već nemilosrdno peče, kao da smo u ljetnim mjesecima; vidim, bit će danas pakleno. Na drugoj okrepi uzimam cedevitu, bananu i još malo vode i nastavljam mirno dalje držeći isti ritam. Povremeno nailazim na grupe navijača, neki prate svoje poznate, a neki djeluju organizirano u sklopu lanjske pokrenute kampanje praćenja i navijanja na utrkama. O navijačima ću kasnije, jer oni zaslužuju posebne retke u ovom izvještaju.
Dolazim uskoro i na Trg, a zatim dalje u Ilicu gdje me čeka sljedeća okrepa. Na stazi i okolo nje je prisutno puno ljudi, pljesak i bodrenje dolazi sa svih strana. Hidratizacija prije i za vrijeme utrke čini svoje već duže vrijeme, te tražim mjesto gdje ću ispustiti višak. Nekoliko stotina metara prije okreta na 18.3 km nailazim na kemijske WC-e, slijedi pit-stop. Okret i povratak nazad na Trg, gdje polumaratonci skreću prema ciljnoj liniji (blago njima), dok mi ostali ulazimo u drugi krug. Blagi šok odmah na početku, jer se broj trkača drastično prorijedio, tako da nastavljam trčati prilično usamljen. Ipak, držim sve konce u rukama, ovaj dio samo treba odraditi na pravi način.
Pripremajući se za maraton kao dugotrajnu trkačku dionicu, preko raznih medija saznao sam da trkači utrku dijele na manje dijelove, najčešće su to dionice između dviju okrepa. Držeći se tog pravila, malo smanjujem tempo, koji je još uvijek u zadanim okvirima. Prolazak kraj stadiona znači da sam negdje na polovici puta. Na okrepi sad nema gužve, ali ispostavlja se da su i zalihe smanjene. Uzimam komadić banane, a cura koja dijeli okrepu drži u ruci dvije čaše vičući: “Vodaaa, cedevitaa!!!” Uzimam obje čaše i zaključujem da je voda u obje.
Eto me ponovno na okretu Poljanice (28,9 km), oko staze je nešto znatiželjnih gledatelja, ali je zato vidjeti trkača prava rijetkost. Povratak je malo teži, uzbrdica, doduše blaga i gotovo nevidljiva, ali se itekako osjeti kad iza sebe imate gotovo 30 odrađenih km. Čeka me okrepa na 32. km, gdje opet uzimam bananu, vodu i kocku šećera, što će se poslije pokazati kao greška, koja mi je mogla sve upropastiti. Naime, nakon ispijanja vode ostao mi je dio šećera u ustima, te mi je intenzivirao sušenje usta i novu žeđ. Sunce, vrućina i kriza koja u maratonu nastupa nakon 30 km čine svoje i počinjem hodati i usput tražiti ima li u odbačenim bocama još nešto vode. Jedan biciklist, vidjevši to, pruža mi bocu hladne vode (nisam ga uspio zapamtiti, ali zahvalan sam mu do smrti). Kažu, što ti je sudbina uzela jučer, vratit će ti sutra. Ubrzo dolazim sebi i nastavljam trčati kao da se ništa nije dogodilo, tempo je opet dobar. Da bih znao koliko ima još do užeg centra grada, sada pratim samo početne oznake na stazi (3, 2, 1 km), a iz obližnjih kafića opet stiže pljesak i podrška. No, to je samo najava onoga što je uslijedilo.
Dolazim na Trg, a na ogradama oko staze načičkano mnoštvo ljudi, djeca pružaju ruke za give-me-five, pljesak i povici sa svih strana. Vidim i svoje kolege i prijatelje kako mašu i viču, Maja sve uredno bilježi s fotoaparatom, a Mladen mi daje znak da je sve pod kontrolom. Trčim dalje kroz Ilicu koja se doslovno trese od navijanja. Trube, zviždaljke, klepetuše, zastave, natpisi…, sve što može proizvesti zvučni ili vizualni efekt je u pogonu. Kao zaljubljenik u sport i navijač bio sam uživo prisutan na bezbroj sportskih događaja i znam što je navijanje, ali kad to doživite kao sudionik natjecanja s druge strane ograde, imate osjećaj da vam je netko skinuo sve utege s tijela i da vas više ništa ne boli. Nešto što ću posebno zapamtiti i pričati onima koji to još nisu doživjeli.
Nakon još jedne okrepe ostaje mi još 5 km do cilja. uskoro dostižem i Srđana, koji ima probleme s grčevima, a malo zatim i Nenu Vudrića koji je ostao bez “goriva”. Momcima ipak treba skinuti kapu i nakloniti se, Srđanu za hrabar nastup, a Neni za redovite i dobre nastupe na utrkama tijekom cijele godine. Pokušavam im obojici pomoći bodrenjem, ali ne ide. Čak je i mene to malo demoraliziralo, a i ova dionica do zadnjeg okreta se malo rastegla, tako da sam i ja nakon nekog vremena prohodao nekih pedesetak metara, više preventivno. Nakon okreta sve barijere u glavi i nogama nestaju i svoj prvi maraton privodim kraju u trijumfalnom stilu. Prolazim kroz cilj s rukama u zraku, dobivam zasluženu medalju, čestitke stižu sa svih strana. Postignuto vrijeme 3.55. Sreća i ponos jači su od bolova, koje ublažavam u Manduševcu, a tu je i hladno pivo za recovery.
Nakon odmora i ručka uslijedio je povratak u Split u tradicionalno veselom raspoloženju. Uglavnom, svi su postigli očekivane rezultate i dobro se zabavili (osim što su Katarini bolovi u nozi malo zadavali probleme). Sve u svemu, vikend za pamćenje, a nadam se da će ih u narednom razdoblju biti još. Od sada ću zapravo uživati u trčanju i boravku u prirodi, bez nekih posebnih imperativa za rezultate.
Mario Jerković
